Bilo je to prije 20 godina.Ostavinska rasprava.Meni je pripala stara porodična kuća i okućnica.
screenshot-3
Sestre su dobile placeve i kuću u gradu koju su podijelile.Ja kao najmlađi, dobio sam porodičnu kuću.Roditelji su već bili umrli, ali su ostavili u testamentu podjelu imovine koja se meni, tada učinila nepravednom.Bio sam tek izašao sa studija i zaposlio se u banci.Kupio sam na kredit stan u gradu, želeći pobjeći od svog mjesta, svojih korijena, svog porijekla.Bio sam mlad..Želio sam zaboraviti potpuno život na selu.Izbrisati taj dio života.Kao da je to moguće.Kao da je čovjek stroj na kojem možeš pritisnuti tipku.Kod prodaje stare kuće se nisam cjenkao.Namjerno nisam htio ponuditi sestre, jer sam bio povrijeđen u svom mladaločkom, paranoičnom razmišljanju o njihovoj “smišljenoj” igri protiv mene
Oženio sam se.Nikoga na svadbi od moga roda.Supruga je radila u bolnici kao ljekar.Ubrzo su došla djeca..Onda je počelo.U snove su mi naizmjenično dolazili prvo otac pa majka.Pa zajedno.Samo su pitali:”Zašto?”
I tako iz noći u noć.Iz mjeseca u mjesec.Iz godine u godinu.Svaku noć.Sestre su pokušale ostvariti komunikaciju sa mnom, ali ja sam odbijao.Jednog dana na poslu, moje kolege su počele razgovarati o sedmičnom odmoru.Skoro svi su ga provodili na rodnom pragu.Mjestu gdje su rođeni.Onda se u meni probudi nešto.Snažni osjećaji.Napadi nostalgije.Snovi u kojima mi dolaze roditelji, priče od kolega..Počeo sam svakodnevno,poslije posla odlaziti u svoje rodno selo.Kroz prozor auta gledati stare prozore, stablo divlje dunje ispred kuće.Staru tarabu…
Neka druga djeca su uživala u idili seoskog života.Baš kao ja i moje sestre nekada.Gledao sam dugo stari dimnjak iz kojeg se izvijao plavičasti dim.Dim koji je simbolizirao ljubav i sreću porodičnog života.Onda sam jednog dana čvrsto odlučio.Otišao sam da kupim.Da ponovo vratim svoje.Jer, ne mogu više.Kao da mi je neko oduzeo nešto iz srca.Nešto sto je nerazdvojivi dio čovjekova bića.Sjećanja Na djetinjstvo.Na ljubav.Na idilu.
Upitao sam čovjeka i ponudio mu tri puta više od onog što je on meni platio.Ni da čuje.Još mi reče;
“Ne bih dao ovog rahatluka i ljepote za sva blaga svijeta.Dotuklo me.Kako sam mogao biti toliko glup i sebičan?Kako samo čovjek, dok je mlad, ne shvata vrijednost rodne grude.Rodnog praga.Mjesta neizrecive sreće i ljubavi.Mjesta gdje su mu bili roditelji.Mjesto gdje je naučio živjeti.Onda ga život prevari.Završi školu i želi da se odrekne svega iz prošlosti.Ali, ne može.To je dio čovjeka.Sa tim se živi.Pati.I umire.Rodni prag i porodično ognjište je više od same kuće.Ono je samo srce čovjekova bivstvovanja.Prodavši kuću, prodao sam uspomene.Iznevjerio roditelje i sestre.Prodao sam sreću.Iako imam kapital.Nemam ono što sam imao.Nemam mir.Nemam onu neizrecivu sreću koju smo svi imali za majčinom sofrom.U svojoj staroj kući.Nemam osjećaj da pripadam ondje gdje sam dobro došao.Nakon što mi je čovjek odbio prodati moju kuću, ni roditelji mi više ne dolaze na san.Ostalo mi je samo da kroz prozor auta gledam neke druge ljude koji uživaju u sreći koju sam ja nekada imao.I koju sam jeftino prodao.Nikada nemojte prodati mjesto u kojem ste rođeni i bili beskrajno sretni.Ni za sva blaga svijeta..Nikada nećete imati smiraj u duši svojoj .Duši koja hoće sreću.Jer,duši blago ne treba…
Elvir Peštalić