Savremeni način života, tačnije brz tempo koji često podrazumjeva i neredovnu i nepravilnu ishranu, sa sobom je povukao i čitav spektar oboljenja i tegoba koja su do skoro bila percipirana kao rijetka i na njih praktično da se nije ni obraćala pažnja.
Jedno od takvih jeste i insulinska rezistencija – stanje koje prethodi razvoju dijabetesa tipa 2, a sve je učestalije.
Od insulinske rezistencije oboljeva sve veći broj žena, a određeni nalazi ljekara kažu da poprima gotovo epidemijske razmjere. Ovo stanje karakteriše smanjena osjetljivost tkiva na djelovanje insulina, a često može biti rezultat nekih metaboličkih i hormonskih poremećaja.
“Uzroci insulinske rezistencije su različiti, i ne postoji jedan izlovan uzrok. Tu je nasljedna, genetska osnova, određena istraživanja pokazala su da se ponekad javlja i kada mikrobiom nije dobar, a može da se javi i usled nepravilne ishrane. To podrazumjeva povećan unos fruktoze iz izndustrijskih proizvoda, i uopšte povećan unos prerađene hrane, kao i trans masti, te povećan unos omega 6 masnih kiselina”, objašnjava dijetetičar -nutricionista Tanja Olajdžija.
Ipak, insulinska rezistencija ne dovodi uvijek do dijabetesa i njome se može upravljati, a na koncu svega – može se i iskorijeniti.
“Postoje faktori na koje možemo da utičemo – to su fizička aktivnost, smanjenje stresa i naravno – ishrana”, dodaje Olajdžija.
Ono što može da predstavlja problem jeste što često insulinska rezistencija ne izaziva nikakve vidljive simptome. Može se desiti da budete otporni na insulin godinama, a da to ne znate.
Neki od simptoma mogu da budu:
-konstantan umor
-esktremna glad
-ekstremna žeđ
-neopisiv poriv za slatkišima i to odmah nakon što ste ih već konzumirali
-snižen hdl
-povišen ldl
-povišeni trigleciridi
-hipertenzija i gojaznost
-u povećanoj opasnosti su ljudi koji imaju dijabetes u porodici
“Jedini pouzdan način da utvrdite da li imate insluinsku rezistenciju jeste OGTT test, odnosno test opterećenja glukozom”, objašnjava Olajdžija, te dodaje da je bez obzira na eventualnu propisanu terapiju nakon dijagnoze, neophodno promeniti ishranu:
“Insulinska rezistencija se tretira lijekovima možda, ali ishranom sigurno. Treba potpuno promeniti životni stil, redovno praktikovati fizičku aktivnost, dovoljno spavati, a savetuje se i prestanak pušenja, ako ste pušač. Neophodno je i smanjenje prerađene hrane, koja je isprva i dovela do svega ovoga.”
“Osnova ishrane svake osobe sa insulinskom rezistencijom su masna riba, morska riba, meso, jaja, mliječni proizvod, orašasti plodovi, sveže povrće”, ističe Olajdžija i dodaje da je najčešći mit da osobe sa rezistencijom na insulin treba da izbace ugljene hidrate.
“Nije svaki slučaj isti – zavisi kolika je vrednost insulina, ali važno je znati da svako može da jede ugljenje hidrate, samo treba probrati koju vrstu i koliko. Ono što pak svakako treba jesti jesu vlakna, zeleno lisnato povrće, voće… Ugljenohidratne namirnice poput žitarica od cijelog zrna i krompira treba kombinovati sa proteinima, vlaknima ili mastima, kako bi ukupno glimekijsko opterećenje obroka bilo manje i kako šećer ne bi divljao. Ne savjetuje se da zasebno konzumirate proizvode od bijelog brašna.”
Takođe, često se čuje da osobe sa dijagnostikovanom insulinskom rezistencijom treba da izbegavaju voće. Ovo, pak, ne odgovara istini – voće može da se jede, ali ne treba preterivati i treba ga pametno jesti.
“Treba izbjegavati sve što je prerađeno – sokove, pekzmeze, džemove, koliko god da su prirodni. Najbolje je jesti cijelo voće sa sve korom. Dobra ideja je posuti voće sa malo cimeta koji je odličan za sniženje glikemije, pomešati ih sa grčkom jogurtom…”, savetuje ovaj dijetetičar – nutricionista.
Dakle, važno je razumjeti da je moguće jesti sve vrste namirnica, ali da je ključ u pametnom kombinovanju.
(Žena Blic)